Pismo samoborskog sudca Pavla Turkovića (Thurkowyth) iz 1530. godine o kupoprodaji jednog vinograda na Gizniku najstariji je izvor za povijest samoborskog vinogradarstva koji se čuva u Samoborskom muzeju i ujedno dokaz o važnosti koju je općina Samobor pridavala vinogradarstvu prije gotovo 500 godina.

Pismo je na dan “blaženih Fabijana i Sebastijana”, koji se slave 20. siječnja, izdao samoborski sudac Pavao Turković. U njemu sudac Turković potvrđuje da su Nikola Mikulčić i njegov sin Marko prodali Filipu Maziću vinograd u Gizniku za „četi seri florina“. Isprava je pisana je na pergameni latinskim jezikom i zapečaćena velikim općinskim pečatom dobivenim samo pet godina prije dozvolom ugarskog kralja Ljudevita II. Pogodba je sklopljena pred svjedocima, a zaključila se, kao što je to stoljećima bio običaj - uz “likovo”, piće koje je morao platiti kupac.

Vrč je pripadao dr. Milanu Bišćanu, osnivaču viteškog društva Zlatna čizma zaduženom za „dobro raspoloženje“ Samoborčana u 19. stoljeću. Dr. Bišćan, poznat po osebujnom i ekscentričnom ponašanju, na neobičnu ideju o osnivanju Zlatne čizme došao je na jednoj zabavi rekavši nazočnima: „Za pet ran božih, kleknite se si, ja imam božansku ideju. Osnovali bumo klub, naj mu bu ime 'Zlatna čižma', već sam vam i štatute zmislil!“. Društvo je rado prihvatilo ideju te su odmah izradili i pravila Društva viteza od zlatne čižme koja su upisana u posebnu zlatnu knjigu. Prvi članak glasio je: „Svrha društva je piti i dobre volje biti, te ranjene viteze spat spraviti.“

Novi članovi mogli su biti primljeni u društvo samo na svečanoj sjednici. Veliki meštar sjedio je na prijestolju od stare preše za ubruse postavljenom na stol ili bilijar, a oko njega su stajali ostali dostojanstvenici Zlatne čizme. Svaki novi član je morao kleknuti pred velikim meštrom, položiti tri prsta desne ruke prvo na srebrni mač, a potom i na zlatnu knjigu te prisegnuti vjernost, nakon čega bi se održao svečani ophod vitezova.

Iako su ophodi vitezova Zlatne čizme kod građana Samobora budili dobro raspoloženje, posljedice takvih „veselih“ provoda bile su vidljive već sljedeće jutro i bile su sve samo ne zabavne.

Oslikani bokal s čašom dio je starog običaja pri dolasku u kuću vinogradara. Domaćin bi na ulaznim vratima gostima dao piće koje se moralo popiti naiskap, posluženo u čaši dobrodošlice, odnosno bilikumu. Ženama se u manjoj čaši posluživao bermet, aromatizirano samoborsko vino koje se često poslužuje kao aperitiv.

Najpoznatiji bilikumi dolazili su iz “Glažute” – tvornice stakla iz Osredka na Žumberku, osnovane 1839. godine. Ta je tvornica izradila tisuće posuda za pijenje zdravica. Bili su raznih oblika i boja, često s bogato ugraviranim šarama, ukrasima i prigodnim posvetama. Po zatvaranju “Glažute” i sestrinske tvornice “Karoline” početkom 20. st., tradiciju staklarskog zanata u samoborskom kraju nastavila je tvornica stakla “Kristal”, čiji su proizvodi postali neizostavan inventar kredenaca naših baka, a tvornica se bavi proizvodnjom staklenih predmeta još i danas.

Drvene posude poput ove vožice koristile su se za transport i skladištenje vina. Naslijedile su glinene amfore i srednjovjekovne mješine od životinjske kože, a izrađivali su ih bačvari od duga, posebno oblikovanih dasaka koje su učvršćivali željeznim obručima.

U samoborskom kraju prošlih stoljeća rabili su se i mnogi drugi nazivi za drvene posude u kojima se čuvalo vino: bačva, voža, baril, lagav, lagva, lajt i fasl. Za posude iz kojih se pilo često su se koristili nazivi čašica, peharček, kupica i glažek. Obujam tih posuda bio je obično pola ili četvrt pinte, s tim da je hrvatska pinta (3,332 L) bila oko dva puta veća od bečke (1,415 L) ili požunske (1,666 L). Krajem 19. st., uvođenjem nove mjerne jedinice litre, ustalile su se čaše od 2 dl.

Povijest nazdravljanja pićem u našim krajevima osvjedočena je bilikumima. Bilikum potječe od njemačke riječi willkommen, što znači 'dobro došao'. To su čaše, pehari ili vrčevi izrađivani u raznim oblicima (čizma, bačvica, kubura i sl.), često ukrašeni prigodnim natpisima i oslicima, iz kojih gost treba popiti piće pri dolasku u kuću domaćina. Uz bilikum sastavljen od tri spojena vrčića veže se legenda o Čehu, Lehu i Mehu, braći koja su osnovala tri europske države, koja je poznata u različitim europskim državama, a svoju verziju ima i Hrvatska.

Bilikum iz staklane Osredek prigodno je oslikan motivima grožđa i vinove loze. S obzirom da je u bilikume često stala veća količina tekućine, gosti su vrlo brzo nakon izrečene zdravice mogli osjetiti posljedice ispijanja vina naiskap.